Ovaj post radi arhiviranja. Nisam moga odoljeti a da ne istaknem dva citata, iz prošlog tjedna, kroz kratki post i tako ih sačuvam na blogu.

Radimir Čačić je napao Ivu Sanadera prošli tjedan da nema pojma o ekonomiji zbog svojih prijedloga o smanjenju PDVa i “naglasku” na potražnju tokom stagflacije. Koliko god bilo elementa političkog nadmudrivanja i napada u tim izjavama, Sanader je uistinu pokazao ovaj tjedan da nema pojma o osnovama ekonomije i ekonomskim odnosima. Sablasno loše barata općim definicijama.

Dva prigovora Čačićevoj tezi oko stagflacije. Prvo, nismo u recesiji/stagflaciji. Drugo, racionalna Vlada nas u biti ne može uvesti u stagflaciju. Jedna pohvala: naglaska bi trebao biti na ponudi, ne potražnji i preraspodjeli.

Raspisao sam se o Petrokemiji i gnojivu više nego obično o nekoj Hr kompaniji. (Jednostavnom u tome primjeru vidim dobar primjer blesavog državnog uplitanja.) No, vezano uz ta pisanja, evo zanimljivog grafa iz NYT članka o svjetskoj nestašici umjetnog gnojiva.

….In the United States, farmers in Iowa eager to replenish nutrients in the soil have increased the age-old practice of spreading hog manure on fields. In India, the cost of subsidizing fertilizer for farmers has soared, leading to political dispute. And in Africa, plans to stave off hunger by increasing crop yields are suddenly in jeopardy.

The squeeze on the supply of fertilizer has been building for roughly five years. Rising demand for food and biofuels prompted farmers everywhere to plant more crops. As demand grew, the fertilizer mines and factories of the world proved unable to keep up….

….Fertilizer companies are confident the shortage will be solved eventually, noting that they plan to build scores of new factories. But that will probably create fresh problems in the long run as the world grows more dependent on fossil fuels to produce chemical fertilizers. Intensified use of such fertilizers is certain to mean greater pollution of waterways, too.

Agriculture and development experts say the world has few alternatives to its growing dependence on fertilizer. As population increases and a rising global middle class demands more food, fertilizer is among the most effective strategies to increase crop yields.

…“Putting fertilizer on the ground on a one-acre plot can, in typical cases, raise an extra ton of output,” said Jeffrey D. Sachs, the Columbia University economist who has focused on eradicating poverty. “That’s the difference between life and death.”

…..As the use of such fertilizer spread, it was accompanied by improved plant varieties and greater mechanization. From 1900 to 2000, worldwide food production jumped by 600 percent. Scientists said that increase was the fundamental reason world population was able to rise to about 6.7 billion today from 1.7 billion in 1900.

Vaclav Smil, a professor at the University of Manitoba, calculates that without nitrogen fertilizer, there would be insufficient food for 40 percent of the world’s population, at least based on today’s diets.

Da li će PTKM imati izvozne koristi zbog ovakvog tight tržišta? Koliki je izvozni/proizvodni kapacitet? Da li je dugoročno narušen zbog državnog uplitanja u reguliranje cijena i alokacije dobiti? Cijeli opširniji članak, kao naručen, o nestašici gnojiva koja podiže cijenu možete vidjeti ovdje. Uz njega je i kratki video, no morate biti registrirani. (Ne preplaceni.) (DirectLink za graf)

Baš kad smo pomislili da smo završili sa nacionalizmom i ušli u 21. globalizirano stoljeće, gdje državne granice i nacionalne barijere padaju, te se cijeli svijet sve više integrira, on nam se vraća. Ovaj put u obliku državnog uplitanja, sa političkim, nacionalnim ciljevima - bilo da su u pitanju internet domene, (Balkanizacija interneta) nacionalizirane naftne kompanije (Petro Nacionalizam) i protjerivanje stranih, Ruske prijetnje oko isporuke plina, rastućoj međunarodnoj važnosti zemalja poput Brazila koje prije nisu mogle ni svoje unutarnje probleme riješiti, više regulacija ili kočenje globalne migracija zbog populizma. Primjerice, da li će Hrvatska otežati imigraciju nužno potrebne radne snage raznih nacionalnosti?

Najveći svjetski investitori nisu više kompanije sa Wall Streeta, već državne investicijske kompanije u JI Aziji i Bliskom Istoku. Upravo su one pumpale novac u Wall Street tokom ove financije krize. Zbog straha od političkih agenda iza tih investicija, Zapad podiže prepreke. WSJ piše o svemu tome na naslovnoj stranici u ponedjeljak. Država se afirmira i vraća u određene domene individua, poslovanja i investicija. Iako se ne radi o klasičnom protekcionizmu više, Thomas Friedmanov “ravni svijet” je sve manje ravan. On vjeruje da se radi samo o epizodi, dok Daniel Yergin vidi kraj lake globalizacije.

Rise of Nationalism Frays Global Ties - Trade, Environment Face New Threats; Balkanized Internet

By BOB DAVIS, April 28, 2008

The world isn’t as flat as it used to be.

During the long march toward globalization, international borders and trade barriers came down. Communism fell. Protectionist walls in Latin America and elsewhere were dismantled. Governments — long prone to meddling in trade — took a back seat to broader market forces.

In a globalization manifesto, New York Times columnist Thomas Friedman declared that the Internet and other planet-spanning technologies were erasing national boundaries. The world, he said in a 2005 best seller, was flat.

No longer. The global economy appears to be entering an epoch in which governments are reasserting their role in the lives of individuals and businesses. Once again, barriers are rising. Call it the new nationalism.

“The era of easy globalization is certainly over,” says Pulitzer Prize-winning author Daniel Yergin, whose 1998 book, “The Commanding Heights,” detailed the triumph of markets over nations, starting with British deregulation under Margaret Thatcher. “The power of the state is reasserting itself.”

(Ostatak teksta niže)

Još jedna primjer “pokvarene” ekonomske politike u Hrvatskoj u režiji države (i.e. Vlada) i mala sličica ekonomske neslobode. Poslovni Dnevnik piše o Petrokemiji, Vladinom gledanju kroz prste i radničkom dioničarstvu. Uz Vladinu politiku potencijalnog gušenja profitabilnosti PTKM kroz zabrane i prijetnje oko povećanja cijena gnojiva (kako bi se zadržalo na “socijalno” prihvatljivoj razini) i naravno kontrolu izvoza gnojiva sa posebnim dozvolama, uistinu će biti zanimljivo vidjeti zainteresiranosti za obujam dionica Petrokemije. U vremenu kad kompanija ima prilike izvoziti i zarađiivati po rekordnim svjetskim cijenama, Vlada guši tu mogućnost arbitralnim mjerama, a na drugoj strani savjetuje radnicima da ne prodaju dionice jer će “cijene dionica rasti kad se stabilizira tržište.” Cijena dionice je funkcija profitabilnost, rasta i razvoja kompanije, upravo onih parametara koje Vlada guši svojom nonsense politikom, ne stabilnosti tržišta. Uostalom, tržište je i sada stabilno “stabilno pada.”

Jedna stvar koja mi se ne sviđa u članku:

“Spomenuti je dvojac do sada uspio izvrsno realizirati scenarij razvoja i opstanka Petrokemije u državnom portfelju. Koji, naravno, jamči veću stabilnost na užarenoj tržišnoj vjetrometini nego u slučaju da tvrtkom upravlja isključivo privatni kapital.”

Nema besplatnog ručka. Kratkoročno, ostanak u državnom portfelju PTKMu možda i jest omogućila stabilniji razvoj i opstanak. No to nije bez troška. Državnom upravljanje, zajedno sa “socijalnim partnerima” u Upravi, donosi tromost prilagodbama tržištu i samo umjetnu političku zaštitu. Državne mjere mogu biti kratkoročno i direktno štetne po kompaniju, poput primjerice ograničavanje izvoza u ovom slučaju. Država, pogotovo naša i njene kompanije su na kraju dana vođene politikom i kako smo vidjeli Ministri se ne boje prijetiti, savjetovati da se “unutarnje rezerve” i prošlogodišnja dobit (koja nema nikakve veze sa današnjim porastom sirovina i poslovanju) iskoriste za sanaciju. Umjesto da je to iskorišteno za ulaganje u inovacije, tehnologiju povećanje produktivnosti i međunarodne konkurentnosti (čitaj “veći izvoz”), upravo ono što dugoročno omogućuje razvoj i opstanak “na užarenoj tržišnoj vjetrometini.” Upravo je paradoksalno da u vremenima kada PTKM ima najveće šanse izvoziti, konkurirati i donositi dobit, država uvodi populističke mjere kontra toga. Tako, teorije koje se znaju čuti po domaćim medijima da nije bitno tko je vlasnik, država ili privatna osoba (vidi Čačićeve izjave), se mogu mački o rep okačit’. Očito da u Hrvatskoj još je bitno tko je vlasnik proizvodnje.

Malo povijesne perspektive o Hrvatskom BDPu po stanovniku, važnijoj mjeri standarda od samog ukupnog BDPa.

Petrokemija (većinski državna kompanija koja kotira na burzi) je najavila novo povećanje cijena gnojiva. Prvo je najavljeno 24%. Političari, od Predsjednika pa do Ministra svi vrsni menađeri, su odmah reagirali. To nije bilo prihvatljivo. Mesić traži analizu da se vidi “da li su poskupljenja bila potrebna.” Ministar Pankretić proziva i čuva glavu jer su seljaci hitro najavili povećanje cijena pšenice, što bi diglo kruh na 10kn. (Nema očito ljepljivih cijena )

– Ne želim biti odgovoran za rast cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a ovakvo poskupljenje umjetnog gnojiva zasigurno će to izazvati – rekao je.

Min. Poljoprivrede smatra ovakvo povećanje neprihvatljivim. Kao. A ja mislim da cijena nafte od $115/barel nije prihvatljiva, pa ako mi Pankretić ili određeno Ministarstvo može reći do koje cijene povećanje cijene jest uredu bio bih vrlo zahvalan. Usput ubacite i cijenu bakra u analizu. (!)

U Hrvatskoj je godišnja stopa inflacije za Ožujak - graf lijevo - iznosila 5.7%. U Prosincu 2006. ona je bila 2%, a u Prosincu 2007. 5.8%. Na povećanje te stope je ponajviše utjecao porast cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, te nafte. Ista priča je u ostatku svijeta - od svima poznatih cijena barela nafte, do manje znane cijene bijele riže. Stope inflacije idu gore, dok stope rasta idu dolje, što podiže brigu oko stagflacije. Evo par grafova koji ukazuju na globalno kretanje cijena. Slika vrijedi tisuću riječi.